
Kada imaš najljepšu obalu na svijetu (objektivno) i najljepše more koje ju oplahuje (subjektivno), onda boravak na plaži vraća tijelo u zen-fazu. Nema potrebe za izmišljavanjem čudesa (osim picigina, naravno) za prikrivanje činjenice da ti je more boje safta&tijesta, sunce ili prži prejako ili je iza oblaka, a vjetar ne dopušta kartanje.
Momak sa slike zbilja je doveo aktivnost na plaži na novu razinu. Neosporno umjetnički nastrojen, sklonio se od pogleda i vjetra u oveći šator, primio kanticu u jednu i lopaticu u drugu ruku i pomislio: 'Nekog vraga moram napravit', da mi prođe vrijeme'. Evo gdje ga je takvo razmišljanje dovelo.















